IMATI HRABROSTI ISKAZATI SVOJU DUŽNOST Amir Duvnjak

Taj dan je trebao biti kao i svaki drugi, ustati, otići na posao, pridržavati se obaveza, jednostavno kaoi svaki drugi dan. Međutim tog dana nekolicina mojih prijatelja i ja smo mirno prosvjedovali i odlučili postaviti transparent od petnaest metara, stati pred zgradu Ujedinjenih nacija u Sarajevu, i na svojstven način iskazati kako se ubijanju, kolju, siloju, iživljavanju, ali i okretanju glave od svega toga mora stati u kraj. Održali smo mirni protest u znak podrške ljudima koji žive u Gazi, ali i onih ljudi kojima je život oduzet u istoj toj Gazi. U trenucima dok smo stajali pred zgradom UN-a osjećaji koji su mi se prožimali tijelom su bili razliciti. Ni sam nisam mogao dokučiti kako se to osjećam u tim trenucima. Osjećao sam se hrabro, jer ponavljam: naš prosvjed je bio miran, svi u crnom i muk, iako nismo uzvikivali kojekakve fraze, i ako nas se nije okupilo 200, naša poruka je itekako bila jasna i glasna. Itekako smo dali do znanja međunarodnoj zajednici da nešto mora učiniti o pitanju Gaze. Zatim se u meni probudila bol i razmisljanje koliko ce zapravo oni uraditi o pitanju krajnje sramnog bombardovanja pojasa Gaze, bol za onom djecom koja izgubiše sve, a tek postali na svijet, za onim ženama koje izgubiše svoje muževe, očeve, braću, jer ti isti dadoše svoje zivote da se nešto promijeni, ali efekta nema.

I na kraju, u meni se probudi neki mir, ne mir zbog toga što sam smatrao da ce nakon našeg prosvjeda bombardovanje i ubijanje u Gazi prestati, jer siguran sam da jos uvijek neće, nego onaj mir, da nismosamo gledali dok se dešava takvo nešto, i pritom ne uradili nista, jer naša savijest nam govori kako se nešto uraditi mora i to veoma brzo. Kada se prosvijed završio, i mi sjedosmo da rezimiramo šta smo i koliko uradili, shvatio sam koliko je zapravo naše stajanje veliko, koliko smo zapravo učinili, jer nismo mirno posmatrali na pokolj koji se dešava cijelome svijetu ispred očiju. Svoju dužnost smo obavili i sada, siguran sam i moji prijatelji baš kao i ja lakše mogu zaspati. To ne znači da je Gaza, i sto se dešava u njoj zaboravljeno, jer nikada nije i nikada neće biti zaboravljeno. Koliko god neki govorili, to je obično stajanje i ubijanje vremena, to je ipak nesto mnnogo mnogo više prestavljalo, samo što neki pojedinci to

ne mogu da shvate. A kada bih se ti isti pridružili nama na tim njima običnim stajanjima i sami bi shvatili kako je zapravo suprotno. Kada bi svi stali zajedno i kako to oni kažu „ubijali vrijeme“, možda bi napokon prestalo ubijanje nevinih ljudi i djece u Gazi.

Na kraju, ostaje samo ogromno nadanje da će se svijet napokon trznuti iz svoje melanhonije da uvide da zapravo postoji razlog njihovoj depresiji, taj razlog je ogroman i raste iz dana u dan, a da toga neki vise neki manje nisu ni svjesni.