SREBRENA Dženan Mašetić

Oda opisu Poslije kiše pojavi se zvijezda, na livadi mokroj spojili se topli zraci sunca sa ostatkom neba. I duga – u nekom preostalom osamljenom uglu. Ovo, ipak, nije opis čistote dana nakon ljetnog pljuska u jednom Gradu, usred ravnice, ravnice života. Kao neko ko je imao djetinjstvo prekriveno plaštom rata, pokušavam da razgovaram vedro i površno: da pokažem kako zaista dobro poznajem tok vremena, osjećaj sreće ili rasprostranjenost estetike samog govora. Okolo je bilo suviše cvijeća: a sa obližnjeg brda ne može da se obuhvati okom nesreća koja se nadvila nad Gradom. Oprostite na izvjesnoj sentimenatlnosti, ja ne govorim o tužnim stanjima, mada je u pitanju neka vrsta muzeja sjećanja. Sve mi je potanko i pristrasnno objašnjeno o životu, i nisam rekao zbog čega pristajem da pišem o ovome, o Gradu, o junakinji. Njeno ime je, zvat ću je Srebrena, sada, večeras, ubuduće. Ona je narcis i ljiljan, i mada preovladava sunčan dan, potoci koji teku kroz Grad su kao kaplje sa djevojačkih usana koje postaju plaventnilo i klize u nepovrat. U tananom osluškivanju izvija se Grad, upinje u luk prožet vlagom i duga se u svojoj punoći sabira kada proĎe kroz nju njena sigurna strela razvezujući tečne korale čovjekove duše. Srebrena. Ime za koje je vezan običan radni dan. To svi zovu jutrom. Fabrika. Stepenište. Nekoliko ulaza. Da li i neznano ima toliko izlaza? Posmatrajući Grad nije u pitanju ispraznopametna slikovitost sa ponešto životne istine, niti duševna tjeskoba, jednostavno, Srebrena ponekad ima četiri lijeve strane, kada joj je do izbezumljenosti potrebna barem jedna desna.

Brojke

Postadosmo brojke, uklesane na lijepi kamen. Znamenje velikom šutljivom svijetu. Kada sam učio da brojim, mislio sam da je beskonačno najveći broj. Sada sam shvatio da je broj uklesan na kamenu najveći broj. Nije više važno kako se zovemo, imamo broj, dal' na tabutu ili na ploči, svejedno je. Označeni smo za vijeke vijekova. Preživjeli su naša misao i slika, sanjamo i život i svijet, a kako sačuvati snove – jedino pravu istinu mi znamo- otkrijte je u našim beživotnim tijelima i mi ćemo vam je pokazati. Opet brojke...broj majčinih suza, broj sestrinih uzdaha, broj ukočenih pogleda, teških i tupih jecaja. Zakopani smo duboko i nikada nismo raĎali lišće, biserje i dragulje i nemojte da nam izjavljujete saučešće zbog toga.

Put sreće Sanjao sam kako se probijate kroz guste šikare, kroz strah koji vas je obavijao sa svih strana. Vjerovao sam, u snu, da ste nedodirljivi. Da li da se probudim i postanem svjestan da se sve to zaista desilo. Bolje je sanjati kako pažljivo koračate utabanom stazom. Čujem zveket oružja, i to onih na vrhu i na kraju kolone. Vi u sredini imate tu čast da budete čuvani od onih koji žele, prije samog života, da istinu iznesu na vidjelo. Mnogi zaostaju, iscrpljeni, ali kolona ne odustaje. Idete u budućnost, tamo negdje. Preko zelenih dolina i nebeskog plavetnila zasvijetliše lica njihova, onih koji nisu mogli dalje, koji su zauvijek ostali na utabanim stazama, lica onih koja me prenuše iz samotnjeg beznaĎa i uspraviše na put sreće. Mir koji sada živim je pomiješan sa osjećajima onih koji me gledaju iz budućnosti, jer su oni tamo stigli prije nego su ubijeni, tako je nekada davno zapisano. Ja sam uvijek imao hiljadu pitanja za Srebrenu: Šta radiš kada uvidiš da ništa u tvom životu nije značilo bilo kome drugom? Šta radiš kada se skoro bojiš života više nego smrti? Odakle crpiš energiju? Kako nastavljaš kada malaksaš? A, ustvari to su pitanja o meni. Srebrena. Taj Grad može da razbije vrijeme. DogaĎaji Grada mogu da izmjenu prostor. Sve te poruke ubijenih u mojim grudima stvaraju klin koji spaja dušu za konkretno.

Spona - Srebrena je veza između prošlosti i budućnosti, reče mi dječak okružen žicom. Nije ga strah, uživa u ljetnom suncu vjerujući osloboĎenju.

- Stoljećima se na ovim prostorima dešavaju užasne stvari, zločini, ali niko nikada da pouku izvuče iz toga, nastavlja samouvjereno. - Pa da li je moguće tu vezu dokazati, upitah. - Naravno, vrlo jednostavno. Pokazat ću ti na primjeru slonova. Kada slonovi mijenjaju mjesto u šumi oni idu u grupi i prate isti put. Lovci slonova, koji znaju za tu njihovu naviku, kopaju rupe po putu i prekrivaju ih lišćem. A slonovi koji ne znaju za te rupe i ne vide ih upadnu u njih i ne mogu izaći. Potom lovci u crnim odijelima dolaze do slona i muče ga. Kada je već na izmaku snage ti isti ljudi oblače bijela odijela i spašavaju slona iz rupe. Pošto su ljudi u bijelom spasili slona, on ih vjerno prati i čini sve što ljudi požele. Isto to rade države državama, a i ljudi ljudima. Prvo im stvore pritisak, pa potom mir. Cilj je pridobiti nekoga i učiniti ga pokornim.

- A šta će biti sa svim ovim zarobljenim ljudima ovdje, nestrpljivo ga pitah. - Većina će biti ubijena, - odgovorio je. Prošlost se ponavlja i priprema teren za budućnost. Jedino će ljudskost pobijediti ako se priznaju zlodjela. *** Ako mi neko kaže da su svi životi nizašta onda je i sudbina čovječanstva već odavno potonuće drevno a da nije tako potvrĎuje plamen u njihovim posljednjim uzdisajima, potvrĎuje žar koji tinja u nama preživjelima, potvrĎuje ljubav za produženjem. Sada mirno plovimo plavom barkom, od otoka do otoka, tražimo smiraj. Bit ćemo što god želite: kolijevka i zemlja, nemogući nacrt i beskraj, čak i ako propast znamo, samo jedno bit ne želimo – to što otme zaborav.

#aktivistikinjepisu