KAO DA NISAM BIO DESET DANA U SARAJEVU Tarik Čehić

Niti je bilo sunčano, niti je bilo oblačno... vrijeme je bilo bez vremena-prazno. Moj prvi boravak u Beogradu. Sastanak sa Ženama u crnom bio je krajnje emotivan, impresivan i zadivljujući. Te heroine kada se spomenu na noge se treba ustati.

Akcija, stajanje i performans obilježavanja genocida u Srebrenici ispred predsedništva Srbije i na Trgu Republike je bio, kao da sam ja i svi mi koji smo to obilježavalji, u zatvoru sa bezbroj specijalaca oko nas. Taj zatvor je strašno poseban zbog krajnje pomiješanih emocija. Emocija sreće što sam došao u Beograd da se sjetim Srebrenice... emocija straha da nas (neo)fašisti ne napadnu i ne ubiju kao što su to učinili u Srebrenici. Emocija tuge zbog ubijenih nedužnih ljudi. Osjećaj odgovornosti, jer smo svi mi i cijeli svijet odgovoran za ono sto se desilo u Srebrenici. Emocija nervoze-želja da se to što prije završi i da bježim odatle i da se sakrijem na sigurno mjesto. Emocija hrabrosti, emocija ponosa i koja sve ne emocija me obuzela u tih sat vremena. Zbog svih tih pomiješanih osjećaja počeo sam osjećati i umor, težinu svoga tijela na nogama, pa i osjećaj da će mi glava eksplodirati od svega toga sto se dogodilo i sto se dogadja. Na trenutke sam sebi sam izgledao izbezumljeno, mada se nisam mogao ogledati. Osjećao sam se kao kip na kojeg bacaju i drvlje i kamenje. A taj kip odatle niko ne može pomjeriti. On tu i dalje stoji i bori se za prava svakog čovjeka, pa čak i svoja prava u tim trenucima, mada je on samo kip. Veliko olakšanje osjetio sam nakon akcije kada smo došli na sigurno mjesto, ali emocije nisu prestale i nikada te emocije neće prestati. Mnogi ljudi će mi reći da sam se promijenio, a neće razumjeti ono sto sam doživio-da zbog pomiješanosti emocija sam postao promjenjiva i čudna osoba.

Na kraju, kada smo ss vratili u BiH i kada sam ugledao Sarajevo pomislio sam: 'pa kao da nisam bio deset dana u Sarajevu.'